Razgovor s Brankom Despotom, redovnim profesorom na katedri za povijest filozofije Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

DESPOT: Samoispovijest ne treba razumjeti kao ispovijest gospodina Nietzschea. Isto tako ako se općenito uzme svaka filozofija, onda to nije ispovijest Platona, ispovijest Aristotela, nego se kao samoispovijest, strogo uzevši, razumije sopstvo koje kroz čovjeka kao čovjeka progovara ili istinski čovjek sam. Na tragu delfijskog ukaza ili zapovijesti, “spoznaj samog sebe” ne znači: ti, Sokrate, lično spoznaj sebe sama, nego spoznaj ono što je u tebi, zapravo sopstvo. To sopstvo isto nije nešto puko ljudsko, nego je sopstvo bića i onda, još korak dalje, sopstvo bitka samog. Ukoliko si zaista sopstven, sopstvenik, onda si sopstvenik onog koje kao sopstvo zapravo jest. To biti sopstven, biti svojstven, to progovara kroz Parmenida To gar auto noein estin te kai einai. Ispovijest, samoispovijest je onda u horizontu “S onu stranu dobra i zla«” evidentno ako se filozofijski razumije, samoispovijest onog najsopstvenijeg, najsvojstvenijeg od bitka u čovjeku. U tom smislu je filozofija samoispovijest i nije slučajno da u tom spisu “S onu stranu dobra i zla” Nietzsche odreðuje filozofiju s obzirom na sopstvo i veli: “Filozofija je najviši oblik volje k moći.” To je volja k moći sama koja je sebe samu kao sebe samu prepoznala i u tom samoprepoznavanju sebe iskazala, to jest sama sebe sebi ispovijedajuća samoispovijest.